MAJCINA DOVA

Na hastalu svijeca dogorjeva,
Sve utihlo, ni pticijeg pjeva.
Preko polja i planina,
Spustila se nocna tmina.

Na pendzeru ona sama,
Ne plase je noc ni tama.
Vec danima ona ceka
Svoju djecu iz daleka.

Svaku noc je dovom ispratila,
Ne bi li joj djeca se vratila.
Sin i snaha,unuka,unuci...
Sliku drzi u drhtavoj ruci,

Moja draga,milostiva mati.
Uz nju lakse prolaze joj sati.
Kroz mahalu dok prolazi sama,
U mislima ona je sa nama.

Pa zastane pred nasom dzamijom,
Suze brise beharli samijom,
A iz usta zacuje se tiha,
Moje majke dova i fatiha

Boga moli,tiho uci
Da joj djeca dodju kuci.
Da im kuha gurabije,
Da im uci illahije.

I da Elmi unucici,
Svojoj maloj hanumici,
Kose plete, pletenice veze,
Misli majka,a srce se steze.

Pa posjeti malo kone,
Za mangalom ti sjede one,
Pa uz kahvu,vrucu,gorku,
Jedna drugoj blaze muku.

Slabo tijelo i drhtave noge,
Na plecima godine su mnoge.
„Kad bi samo moja djeca stigla,
Odmah bi se ja na noge digla!“

Uslis'o je Allah njene dove,
Jedno jutro sin sa vrata zove:
„Ustaj, majko,otvori pendzere,
Zaboravi na svoje devere!

Prokleta je daleka tudjina,
Evo snahe,unuka i sina!
Pokazi im,Velikog ti Boga,
Onu sliku dobrog babe moga!“

Zbori Enver i suzu ne skriva,
Sto on babe ne zatece ziva.
„Nek' mu djeca makar sliku vide,
Kad vec nema zivoga im dide!“

I dok sunce na istoku rudi,
U srcu mu novu nadu budi.
„Uz tebe sam uvijek,Bosno,bio,
Bosno moja,moja hamajlijo!“

E.TERZIC