Mjesec tiho, svoju lampu gasi,
ezan sabah, s munare oglasi.
Dok jutarnji prvi namaz klanja,
strast za lovom dusu mu proganja.
Sebi trofej kako da ulovi,
preparira, na duvar postavi.
I da bude nesto i za lonca,
to su zelje Bosnje, lovca.
A rado bi i trahanu,
da je vidi u sahanu.
i gulas bi dobro dos'o,
s tim zeljama u lov pos'o.
A palo je dosta snijega,
ne vidi se pola brijega.
Napravio sebi ceku,
da saceka divljac neku.
Zelja mu je golema,
da ulovi jelena.
Suma puna bora, cera,
pustio je dobra kera.
Nesta kera na brzinu,
odjurio niz padinu.
Iza grma cu se nesto,
lovac trze pusku vjesto.
Usmjeri je u tom pravcu,
oglasi se ker u klancu,
u uho se sav pretvori,
a srce mu zatreperi!
Sta li ce se pojaviti,
hoce l' puska opaliti?!
Za tren vidje tacku crnu,
i ugleda plahu srnu.
Pa podize sacmaricu,
al' osjeti na svom licu,
jedan misic sto se grci,
u ustima okus zuci.
Nije jelen, srna to je,
strasti svoje obuzd'o je.
Rece tiho samom sebi,
ubio je nikad ne bih!
Gleda srnu pa govori:
Idi svojoj zelen gori!
Ona ce te dalje kriti,
od hasuma zastititi!
E.TERZIC
No comments:
Post a Comment