POKAJNIK

Dosao je trenutak istine,
da sam sebi polozim racune.
Da rascistim ja sa samim sobom,
pred evladom, ljudima i Bogom.

Sjecanje me ka proslosti vraca,
gdje su moji i sestre i braca,
majka, otac, rodbina komsije,
svi su tamo, samo mene nije.

...Nestalo je spokoja i mira,
opet dusman u Bosnu mi dira,
u njezine ravni i planine,
na grudi im postavio mine!

Ljuta guja nikada ne spava,
truje, grize, rod mi raseljava.
Jadni otac i premila mati,
kako li ce glavu sacuvati?!

Ognjiste su svoje ostavili,
kako bi se od zla izbavili.
I nas, evlad, svijetu razaslali,
kako bi nam zivot sacuvali.

Ostali su sami k'o dva cvijeta,
a mi posli preko bijela svijeta,
i meni se ukazala nada,
obecana, daleka Kanada.

Al' kad dodjoh u hladnu tudjinu,
zaboravih dragu domovinu,
zaboravih stradanja i patnje,
i babine nasihete zadnje.

"Pamti, sine, sta je ovdje bilo,
da se opet ne bi ponovilo!"
Majka na to nista nije rekla,
al' me dugo njena suza pekla.

Dan za danom, brzo proticase,
kao voda, prosuta iz case.
A zaborav uspomene brise,
svoju Bosnu, ne pohodim vise.

Nekad sam se ja zvao Bosanac,
a sada sam samom sebi stranac!
Zaboravih na babin amanet,
izvedi me, Boze, na salamet!

Kako mogoh nesto tako drago,
zamijeniti za zemaljsko blago?
Iznevjerit' i majku i babu,
i u oci pogledat' evladu?

Kako sutra pred njih mogu stati,
i odgovor na pitanje dati:
ko su, sta su, gdje su im korijeni?
Od zalosti,covjek da zanijemi!

Uzviseni, oprosti mi, Boze,
halaliti, znam da Bosna moze!
Oprostice svome grijesnom sinu,
vraticu se ja u domovinu!

Allahu je Bosna najmilija,
zemljo moja, volim tebe i ja!
Jer na svijetu jedna zemlja ima,
i majka je Bosancima svima.

Pred Allahom, ja na sedzdu padam,
i oprostu Njegovom se nadam!
Oprostice i Allah i mati,
za te, Bosno, i zivot cu dati!

Pod tudjinsku cizmu nisi pala,
uvijek si se odbraniti znala!
Puskom, pjesmom, sevdahom i perom,
Allahovom Istinom i vjerom!

E.TERZIC